mercredi 18 janvier 2012


Le courage du présent
(Ulazimo u novu fazu komunizma)



Već gotovo trideset godina sadašnjost u našoj zemlji je vrijeme dezorijentacije. Mislim na vrijeme koje svojoj omladini, posebno omladini narodnih klasa, ne nudi nikakav princip po kojem bi usmjeravala egzistenciju. 

Le temps présent, dans un pays comme le nôtre, depuis presque trente ans, est un temps désorienté. Je veux dire : un temps qui ne propose à sa propre jeunesse, et singulièrement à la jeunesse populaire, aucun principe d’orientation de l’existence.

U čemu se točno sastoji ta dezorijentacija? Jedna od njenih najistaknutijih operacija sastoji se u tome da se prethodno razdoblje uvijek učini nečitljivim, razdoblje koje je bilo dobro i istinski usmjereno. To djelovanje karakteristično je za sva reakcionarna, kontrarevolucionarna razdoblja, poput ovoga u kojem živimo nakon kraja sedamdesetih. 

En quoi la désorientation consiste-t-elle précisément ? Une de ses opérations importantes consiste en tout cas à rendre illisible la séquence antérieure, la séquence qui, quant à elle, était bel et bien orientée. Cette opération est caractéristique de toutes les périodes réactives, contre-révolutionnaires, comme celle que nous vivons depuis la fin des années 1970.

Na primjer, možemo primijetiti da je glavno obilježje termidorske reakcije, nakon zavjere 9. termidora i smaknuća bez suđenja jakobinskih vođa, bilo da se učini nečitljivim prethodno, Robespierreovo razdoblje: reduciranje tog vremena na patologiju nekakvih krvožednih kriminalaca onemogućilo je svako političko razumijevanje. Takav pogled na stvari opstajao je desetljećima i trajan cilj bio mu je da dezorijentira narod, koji se smatralo potencijalno revolucionarnim, kao što se uvijek smatra.

On peut par exemple noter que le propre de la réaction thermidorienne, après le complot du 9 Thermidor et l’exécution sans jugement des grands Jacobins, avait été de rendre la séquence robespierriste antérieure illisible : la réduction de celle-ci à la pathologie de quelques criminels buveurs de sang en interdisait toute compréhension politique. Cette vision des choses a perduré pendant des décennies, et elle visait à désorienter durablement le peuple, qu’on tenait, qu’on tient toujours, pour virtuellement révolutionnaire.

Učiniti neko razdoblje nečitljivim znači mnogo više nego ga naprosto osuditi. Jedna od posljedica nečitljivosti jest to što je u tom razdoblju nemoguće pronaći principe kojima bi se moglo opravdati njegove slijepe ulice. Ako se objavi da je to razdoblje patološko, iz njega se ne može izvući ništa po čemu bismo se orijentirali, a zaključak, čije nas pogubne posljedice prate i danas, glasi da se moramo pomiriti s dezorijentacijom kao manjim zlom. 
[remédier = popraviti]

Rendre une période illisible, c’est autre chose, c’est beaucoup plus que de simplement la condamner. Car un des effets de l’illisibilité est de s’interdire de trouver dans la période en question les principes mêmes aptes à remédier à ses impasses. Si la période est déclarée pathologique, il n’y a rien à en tirer pour l’orientation elle-même, et la conclusion, dont nous constatons chaque jour les effets délétères, est qu’il faut se résigner, comme à un moindre mal, à la désorientation.

Pretpostavimo stoga, razmatrajući prethodno, očito zatvoreno razdoblje politike emancipacije, da nam ono mora ostati čitljivo, bez obzira na konačan sud o njemu.

Posons par conséquent, concernant une séquence antérieure et visiblement close de la politique d’émancipation, qu’elle doit pour nous rester lisible, et ce indépendamment du jugement final que l’on porte sur elle.

U raspravi o racionalnosti francuske revolucije tijekom Treće republike, Clemenceau je izrekao slavnu formulu: “Francuska revolucija tvori blok.” To je valjana formula jer objavljuje integralnu čitljivost tog procesa, bez obzira na tragične posljedice njegova odvijanja. 

Dans le débat concernant la rationalité de la Révolution française, sous la IIIe République, Clemenceau a produit une formule célèbre : « La Révolution française forme un bloc. » Cette formule est remarquable en ce qu’elle déclare la lisibilité intégrale du processus, quelles qu’aient été les péripéties tragiques de son développement.

Danas je jasno da, u odnosu na komunizam, prevladavajući diskurs pretvara prethodno razdoblje u nekakvu mutnu patologiju. Stoga na sebe preuzimam izjavu da komunističko razdoblje, uključujući sve njegove nijanse, i na vlasti i u opoziciji, koje zastupaju istu ideju, također tvori blok.

Aujourd’hui, il est clair que c’est à propos du communisme que le discours ambiant transforme la séquence antérieure en pathologie opaque. Je m’autorise donc à dire que la séquence communiste, incluant toutes les nuances, du pouvoir comme de l’opposition, qui se réclamaient de la même idée, forme elle aussi un bloc.

Dakle, što može biti princip i naziv istinske orijentacije danas? Predlažem da ga, u skladu s politikom emancipacije, nazovemo komunističkom hipotezom. 

Quel peuvent être alors aujourd’hui le principe et le nom d’une orientation véritable ? Je propose en tout cas de l’appeler, par fidélité à l’histoire des politiques d’émancipation, l’hypothèse communiste.

Usput napominjemo da naši kritičari žele odbaciti riječ “komunizam” pod izgovorom da je iskustvo s etatističkim komunizmom, koje je trajalo sedamdeset godina, završilo tragičnom propašću. Kakav vic! Kad je riječ o pitanju svrgavanja prevlasti bogatih i nasljeđivanju moći, koje traje već tisućljećima, njihovi prigovori zasnivaju se na sedamdeset godina posrtanja, nasilja i slijepih ulica! Istinu govoreći, komunistička ideja traje tek beskonačno malen dio vremena potrebnog da bi se ona vrednovala, da bi se ostvarila. 

Notons au passage que nos critiques prétendent jeter aux orties le mot « communisme » sous prétexte qu’une expérience de communisme d’Etat, qui a duré soixante-dix ans, a tragiquement échoué. Quelle plaisanterie ! Quand il s’agit de renverser la domination des riches et l’hérédité de la puissance, qui durent depuis des millénaires, on vient nous objecter soixante-dix ans de tâtonnements, de violences et d’impasses ! En vérité, l’idée communiste n’a parcouru qu’une portion infime du temps de sa vérification, de son effectuation.
[jeter aux orties = odbaciti]

U čemu se sastoji ta hipoteza? Mogli bismo je sažeti u tri aksioma.

Qu’est-ce que cette hypothèse ? Elle tient en trois axiomes.

Prvo, ideja jednakosti. Našim vremenom opet vlada pesimistička ideja da je ljudska priroda predodređena za nejednakost, i da je to baš šteta, naravno, ali to treba oplakati i prihvatiti stvari kakve jesu. Na to gledište komunistička ideja ne odgovara baš zastupanjem jednakosti kao programa – prihvatimo duboko ukorijenjenu jednakost imanentnu ljudskoj prirodi – nego objavom da egalitaristički princip omogućuje da u svakoj kolektivnoj akciji razlikujemo ono što je u skladu s komunističkom hipotezom, i stoga ima stvarnu vrijednost, od onoga što joj proturječi i stoga nas vraća na životinjsko shvaćanje čovječanstva.

D’abord, l’idée égalitaire. L’idée pessimiste commune, qui domine à nouveau ces temps-ci, est que la nature humaine est vouée à l’inégalité, qu’il est d’ailleurs dommage qu’il en soit ainsi, mais qu’après avoir versé quelques larmes à ce propos, il est essentiel de s’en convaincre et de l’accepter. A cela, l’idée communiste répond non pas exactement par la proposition de l’égalité comme programme - réalisons l’égalité foncière immanente à la nature humaine -, mais en déclarant que le principe égalitaire permet de distinguer, dans toute action collective, ce qui est homogène à l’hypothèse communiste, et donc a une réelle valeur, et ce qui la contredit, et donc nous ramène à une vision animale de l’humanité.

Drugo, uvjerenje da nije nužno da postoji država koja provodi prisilu. To je teza o odumiranju države, koja je zajednička anarhistima i komunistima. Postoje društva bez države i racionalno je pretpostaviti da će u budućnosti biti još takvih. No prije svega, moguće je organizirati narodnu političku akciju a da je se ne podvrgne ideji moći, reprezentaciji unutar države, izborima itd. 

Vient ensuite la conviction que l’existence d’un Etat coercitif séparé n’est pas nécessaire. C’est la thèse, commune aux anarchistes et aux communistes, du dépérissement de l’Etat. Il y a eu des sociétés sans Etat, et il est rationnel de postuler qu’il peut y en avoir d’autres. Mais surtout, on peut organiser l’action politique populaire sans qu’elle soit soumise à l’idée du pouvoir, de la représentation dans l’Etat, des élections, etc.

Oslobađajuća spona organizirane akcije može se provoditi izvan države. Postoji mnogo takvih primjera, uključujući i neke novije: neočekivanu moć događaja iz prosinca 1995., koji su nekoliko godina odgodili protunarodne mjere o mirovinama. Militantne akcije radnika bez dokumenata nisu spriječile niz prezira vrijednih zakona, ali omogućile su da ti radnici budu prepoznati kao dio našeg kolektivnog i političkog života.

La contrainte libératrice de l’action organisée peut s’exercer de l’extérieur de l’Etat. Nous en avons de nombreux exemples, y compris récents : la puissance inattendue du mouvement de décembre 1995 a retardé de plusieurs années les mesures antipopulaires concernant les retraites. L’action militante avec les ouvriers sans papiers n’a pas empêché nombre de lois scélérates, mais a permis qu’ils soient largement reconnus comme une composante de notre vie collective et politique.

I posljednji aksiom: organizacija rada ne implicira podjelu rada, specijalizaciju poslova, a pogotovo ne implicira tlačiteljsko razlikovanje intelektualnog i fizičkog rada. Nužno je i moguće težiti bitnoj polimorfnosti ljudskoga rada. To je materijalna baza za nestanak klasa i društvene hijerarhije. 

Dernier axiome : l’organisation du travail n’implique pas sa division, la spécialisation des tâches, et en particulier la différenciation oppressive entre travail intellectuel et travail manuel. On doit viser, et on le peut, une essentielle polymorphie du travail humain. C’est la base matérielle de la disparition des classes et des hiérarchies sociales.

Ta tri principa ne čine program; oni su maksime za orijentaciju, kojima se svatko može služiti kao mjerilom za procjenu onoga što govori i čini, i osobno i kolektivno, u svom odnosu prema komunističkoj hipotezi.

Ces trois principes ne constituent pas un programme, mais des maximes d’orientation, que n’importe qui peut investir comme opérateur pour évaluer ce qu’il dit et fait, personnellement ou collectivement, dans sa relation à l’hypothèse communiste.

Komunistička hipoteza razvijala se u dvije velike faze, a ja tvrdim da ulazimo u treću fazu njezina postojanja. 

L’hypothèse communiste a connu deux grandes étapes, et je propose de dire que nous entrons dans une troisième phase de son existence.

Komunistička hipoteza uspostavila se u golemim razmjerima između revolucija 1848. i Pariške komune 1871. Tada su prevladavajuće teme bile radnički pokret i ustanak. Uslijedio je dugotrajan interval, gotovo četrdeset godina (od 1871. do 1905.) koji odgovara vrhuncu evropskog imperijalizma i sistematske pljačke brojnih regija planeta. Razdoblje od 1905. do 1976. (kulturna revolucija u Kini) drugo je razdoblje ostvarivanja komunističke hipoteze. 

L’hypothèse communiste s’installe à vaste échelle entre les révolutions de 1848 et la Commune de Paris (1871). Les thèmes dominants sont ceux du mouvement ouvrier et de l’insurrection. Puis il y a un long intervalle, de près de quarante années (entre 1871 et 1905), qui correspond à l’apogée de l’impérialisme européen et à la mise en coupe réglée de nombreuses régions du globe. La séquence qui va de 1905 à 1976 (Révolution culturelle en Chine) est la deuxième séquence d’effectuation de l’hypothèse communiste.

Njegova glavna tema je tema partije, koju prati njen glavni (i neupitni) slogan: jedino oružje onih koji nemaju ništa je disciplina. Od 1976. do danas traje drugo razdoblje reakcionarne stabilizacije, razdoblje u kojem još živimo i u kojem svjedočimo raspadu jednopartijskih socijalističkih diktatura stvorenih u drugom razdoblju.

Son thème dominant est le thème du parti avec son slogan majeur (et indiscutable) : la discipline est la seule arme de ceux qui n’ont rien. De 1976 à aujourd’hui, prend place une deuxième période de stabilisation réactive, période dans laquelle nous sommes encore, et au cours de laquelle on a notamment vu l’effondrement des dictatures socialistes à parti unique créées dans la deuxième séquence.

Uvjeren sam da će nužno otpočeti treće povijesno razdoblje komunističke hipoteze, drukčije od prethodna dva, ali začudo sličnije prvom nego drugom razdoblju. Tom razdoblju i onome koje je prevladavalo u 19. stoljeću bit će zajednička činjenica da je u pitanju sâmo postojanje komunističke hipoteze, koju se danas gotovo univerzalno poriče. Ono što zajedno s drugima pokušavam moguće je definirati kao preliminarne poteze usmjerene prema ponovnoj uspostavi komunističke hipoteze i njezinoj primjeni u trećoj epohi.

Ma conviction est qu’inéluctablement une troisième séquence historique de l’hypothèse communiste va s’ouvrir, différente des deux précédentes, mais paradoxalement plus proche de la première que de la seconde. Cette séquence aura en effet en commun avec la séquence qui a prévalu au XIXe siècle d’avoir pour enjeu l’existence même de l’hypothèse communiste, aujourd’hui massivement déniée. On peut définir ce qu’avec d’autres je tente de faire comme des travaux préliminaires pour la réinstallation de l’hypothèse et le déploiement de sa troisième époque.

U ovim ranim danima trećeg razdoblja postojanja komunističke hipoteze potreban nam je privremeni moral za vrijeme dezorijentacije. Tu se radi o minimalnom održavanju konzistentnog lika subjekta, jer se ne možemo osloniti na komunističku hipotezu, koju tek treba iznova uspostaviti u širokim razmjerima. Potrebno je po svaku cijenu pronaći stvarno uporište, “nemoguće” uporište koje ne može biti upisano u zakon situacije. Moramo se osloniti na takvo stvarno uporište i organizirati njegove posljedice.

Nous avons besoin, dans ce tout début de la troisième séquence d’existence de l’hypothèse communiste, d’une morale provisoire pour temps désorienté. Il s’agit de tenir minimalement une figure subjective consistante, sans avoir pour cela l’appui de l’hypothèse communiste qui n’est pas encore réinstallée à grande échelle. Il importe de trouver un point réel sur lequel tenir coûte que coûte, un point « impossible », ininscriptible dans la loi de la situation. Il faut tenir un point réel de ce type et en organiser les conséquences.

Živi dokaz da su naša društva očito nehumana je današnji strani radnik bez dokumenata: on je simbol, imanentan našoj situaciji, da postoji samo jedan svijet. Ponašati se prema stranom proleteru kao da dolazi iz drugog svijeta – to je prava zadaća “domovinskog ureda”, koji posjeduje vlastite policijske snage (“graničnu policiju”). Ustvrditi, nasuprot tom državnom aparatu, da svaki radnik bez dokumenata pripada istom svijetu kao i mi, i iz toga izvući praktične, egalitarne i militantne posljedice – to je primjer takvog privremenog morala, lokalne orijentacije koja je u skladu s komunističkom hipotezom, u okolini globalne dezorijentacije kojoj će se moći suprotstaviti samo njezina ponovna uspostava.

Le témoin-clé de ce que nos sociétés sont évidemment in-humaines est aujourd’hui le prolétaire étranger sans papiers : il est la marque, immanente à notre situation, de ceci qu’il n’y a qu’un seul monde. Traiter le prolétaire étranger comme venant d’un autre monde, voilà la tâche spécifique dévolue au « ministère de l’identité nationale », qui dispose de sa propre force de police (la « police aux frontières »). Affirmer, contre un tel dispositif de l’Etat, que n’importe quel ouvrier sans papiers est du même monde que soi, et en tirer les conséquences pratiques, égalitaires et militantes, voilà un exemple type de morale provisoire, une orientation locale homogène à l’hypothèse communiste, dans la désorientation globale à laquelle seule sa réinstallation pourra parer.

Glavna vrlina koja nam je potrebna jest hrabrost. To nije uvijek slučaj: u drugim okolnostima prioritet mogu imati druge vrline. Na primjer, u revolucionarnom ratu u Kini Mao je zastupao strpljivost kao glavnu vrlinu. No danas je to zasigurno hrabrost. Hrabrost je vrlina koja se, bez obzira na zakone svijeta, iskazuje kao podnošenje nemogućega. Tu se radi o oslanjanju na nemoguće uporište bez potrebe da se objasni cjelina situacije: hrabrost, ukoliko se uporište shvaća kao nemoguće, lokalna je vrlina. Ona sudjeluje u lokalnom moralu, a njen horizont je polagano ponovno uspostavljanje komunističke hipoteze.

La vertu principale dont nous avons besoin est le courage. Cela n’est pas universellement le cas : dans d’autres circonstances, d’autres vertus peuvent être requises de façon prioritaire. Ainsi à l’époque de la guerre révolutionnaire en Chine, c’est la patience qui a été promue par Mao comme vertu cardinale. Mais aujourd’hui, c’est incontestablement le courage. Le courage est la vertu qui se manifeste, sans égard pour les lois du monde, par l’endurance de l’impossible. Il s’agit de tenir le point impossible sans avoir à rendre compte de l’ensemble de la situation : le courage, en tant qu’il s’agit de traiter le point comme tel, est une vertu locale. Il relève d’une morale du lieu, avec pour horizon la lente réinstallation de l’hypothèse communiste.



Izvor : http://www.novossti.com/2010/03/ulazimo-u-novu-fazu-komunizma/